Kako roditelji (ne)svesno prenose sopstveni strah od stomatologa na svoju decu

Jedna od najvažnijih i najpotcenjenijih uloga roditelja u formiranju odnosa deteta prema stomatološkoj nezi jeste – njihov lični stav prema zubaru. Iako većina roditelja veruje da svoj strah dobro krije ili smatra da dete „ni ne zna“ za njihovu nelagodnost, naučna istraživanja, kao i kliničko iskustvo, ukazuju na suprotno: deca vrlo lako prepoznaju, upijaju i usvajaju roditeljske strahove, bilo da su izrečeni rečima, prikazani ponašanjem ili „procurili“ neverbalnom komunikacijom.

Kao što piše u knjizi Dental Fear and Anxiety in Pediatric Patients: Practical Strategies to Help Children Cope, emocionalni ton i stav roditelja često predstavljaju prvi izvor informacije za dete o tome šta treba da misli i oseća kada se govori o stomatološkoj stolici.


1. Šta kaže nauka: Učenje putem modela

Albert Bandura, jedan od najuticajnijih psihologa 20. veka, opisao je mehanizam modelovanja (učenja putem posmatranja) kao osnovni način na koji deca uče socijalna ponašanja. Kada dete posmatra roditelja koji pokazuje strah – grči se pri pominjanju zubara, izbegava stomatološke preglede, govori ružne priče o svom iskustvu – ono uči da je stomatologija opasna, bolna i stresna.

Upravo to potvrđuju i studije u okviru dečije stomatologije: deca roditelja sa izraženim dentalnim strahom imaju do četiri puta veću verovatnoću da i sama razviju dentalnu anksioznost.


2. Načini na koje roditelji (ne)svesno prenose strah

a) Verbalnim putem – rečima koje biramo (ili izbegavamo)

  • Rečenice poput:
    • „Biće gotovo brzo, samo malo boli.“
    • „I ja sam se uvek plašio zubara, ali mora se.“
    • „Nemoj da plačeš kao beba, moraš to da izdržiš.“

Ovako izgovorene rečenice ukazuju detetu da postoji razlog za zabrinutost. One normalizuju strah, ali ga istovremeno i pojačavaju.

b) Neverbalnim putem – govorom tela, tonom glasa, pogledom

  • Napet izraz lica, stisnute usne, uzdah kada se zakazuje termin
  • Ubrzani govor, snižavanje glasa, izbegavanje kontakta očima
  • Stavljanje ruke na dete kao „zaštitu“, iako nije bilo nikakve pretnje

Dete ne analizira ponašanje – ono ga oseti i nesvesno oponaša.

c) Izbegavanjem teme stomatologa

Roditelj koji izbegava da razgovara o predstojećem pregledu, koji se pravi da nije važno, time šalje poruku da se o tome ne priča jer je neprijatno. Time stvara atmosferu tenzije i nesigurnosti.

d) Negativnim pričama iz ličnog iskustva

  • „Kad sam bio tvojih godina, nisu imali anesteziju.“
  • „Zubari su tada bili kao mesari.“
  • „Mene su držali da ne pobegnem.“

Iako roditelj misli da „iskreno deli iskustvo“, ovakve izjave ugrađuju negativna očekivanja u dečiju maštu i emocije.


3. Roditelji koji štite – ali na pogrešan način

Postoje i roditelji koji iz prezaštitničkog ponašanja, s najboljim namerama, pojačavaju dečiji strah:

  • Preveliko tešenje („Biće sve u redu, ne brini, mama će biti tu…“) – poručuje detetu da postoji nešto strašno.
  • Pregovaranje i mito („Ako budeš dobar kod zubara, dobićeš igračku!“) – implicira da je stomatologija toliko strašna da zahteva nagradu.
  • Odlaganje termina jer dete plače – pojačava izbegavajuće ponašanje.

Na ovaj način roditelj zapravo uči dete da strah „pobeđuje“, umesto da ga nauči kako da se sa strahom suoči.


4. Tipični obrasci ponašanja koji prenose strah

Roditeljsko ponašanjePoruka koju dete prima
„Biće gotovo za minut!“Nešto je loše, brzo mora da prođe
„Nije to ništa strašno“Aha, znači ipak jeste, čim to naglašava
„Zubari su danas bolji nego u moje vreme“U tvoje vreme su bili loši? Šta ako opet naletim na takvog?
Nervozno sedenje u čekaoniciČekanje je opasno i treba da budem napet

5. Kako roditelj može postati pozitivan model

Srećom, isto kako se strah može preneti, može se preneti i smirenost, poverenje i pozitivna očekivanja. Evo kako:

Budite smireni i dosledni

  • Zakazujte redovne preglede bez panike
  • Ne pokazujte nelagodnost ni pred detetom, ni pred osobljem
  • Posmatrajte zubara kao partnera, ne kao neprijatelja

Koristite pozitivne i neutralne reči

  • Umesto: „bušilica“ recite: „četkica koja čisti zubić“
  • Umesto: „neće da boli“, recite: „reći će ti kad bude nešto da osetiš“

Pričajte o zubarima kao o „čuvarima zubića“

Deca vole priče. Iskoristite to – zubar je superheroj koji pomaže da zubići budu jaki kao u lava!

Vodite dete na kontrole pre nego što se pojavi bol

Prva iskustva bez bola i stresa postavljaju pozitivan temelj. Bol izaziva strah, ali rutinska kontrola jača poverenje.

Hvalite hrabrost, ne rezultat

  • „Bilo ti je teško, ali si sve izdržao. To je prava hrabrost.“

6. Kada roditeljski strah postane prepreka

Neki roditelji imaju toliko jak strah od zubara da sami nikada ne idu. U tim slučajevima važno je:

  • Da dete vodi drugi roditelj ili blizak član porodice bez tog straha
  • Da roditelj potraži podršku psihologa, kako bi pomogao i sebi i detetu
  • Da se edukuje o savremenim metodama koje uklanjaju bol i nelagodnost

U knjizi Dental Fear and Anxiety in Pediatric Patients, autor ističe važnost edukacije roditelja kao primarnog koraka u prevenciji dentalnog straha kod dece.


Promenom sebe pomažemo svom detetu

Deca su kao sunđeri – upijaju ne samo ono što im govorimo, već i ono što osećamo. Kada je u pitanju strah od zubara, roditelji su prvi i najuticajniji učitelji. Zato promena počinje – od roditelja.

Da biste pomogli svom detetu da razvije zdrav, pozitivan i hrabar stav prema stomatologiji, prvo pogledajte u sopstveni strah. Osvestite ga, imenujte ga, i odlučite da ga nećete preneti dalje. U tom trenutku, vi ne postajete samo roditelj – postajete emocionalni vodič kroz jedan od prvih izazova detinjstva.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Autor teksta je:

dr Dušan Ostojić, stomatolog,

specijalista oralne hirurgije

Kontakt:

https://www.facebook.com/stomatolog018

https://www.instagram.com/drostojic018